Slučaj Abu Ghraib važna je prekretnica za pravdu

Bila sam u višoj osnovnoj školi kada je 28. aprila 2004, CBS News prvi put objavio jezive fotografije iz zatvora Abu Ghraib u Iraku. Ne sjećam se kako sam se tačno osjećala tada osim da je to bio izuzetno mračan trenutak koji je potresao sviju. To mi je ostalo upečatljivo do danas.

Gotovo 20 godina kasnije, našla sam se u sudnici gledajući u iste šokantne slike muškaraca čija su lica sakrivena iza grubih kapuljača. Ali, ovaj put, muškarci mučeni na ovim fotografijama nisu bez lica i imena. Gledala sam jednog preživjelog iz Abu Ghraiba kako svjedoči iz Iraka preko videolinka, a s drugim sam se rukovala ispred sudnice, na 20 minuta od državne prijestolnice u kojoj su donesene odluke koje su im promijenile život.

Dvije sedmice prije 20. godišnjice skandala u vezi s Abu Ghraibom, konačno je počeo građanski postupak Al Shimari protiv CACI-ja. Prisustvovala sam kao posmatrač iz Centra za žrtve torture koji traži odgovornost za mučenje počinjeno od strane Sjedinjenih Američkih Država.

Ovaj slučaj, koji su pokrenula tri Iračana – Suhail Najim Abdullah al-Shimari, Salah Hasan Nusaif al-Ejaili i Asa’ad Hamza Hanfoosh Zuba’e – jedini je slučaj preživjelih iz Abu Ghraiba protiv vojnog izvođača koji je došao do suđenja.

Ova trojica muškaraca tuže CACI International Inc, privatnog vojnog saradnika, zbog optužbi da je osoblje CACI-ja „učestvovalo u zavjeri o počinjenu nezakonitog ponašanja, uključujući mučenje i ratne zločine u zatvoru Abu Ghraib“. Od 2008, ova kompanija je pokušavala isposlovati da se slučaj odbaci više od 20 puta.

Ovo suđenje označava važan trenutak u pravnoj borbi za pravdu i odštetu za Abu Ghraib i, šire, američki program mučenja. Predstavlja kulminaciju neumornih napora samih žrtava, zagovornika ljudskih prava i pravnih stručnjaka da osvijetle mračnu stranu američkog „rata protiv terorizma“.

Strašna iskustva

A u Centru za žrtve torture, u kojem radim, mi direktno komuniciramo sa osobama koje su preživjele mučenje, čujemo ih kako govore o onome što im je učinjeno, te kako je mučenje utjecalo na njihov osjećaj sigurnosti, povjerenja i sopstva. Prilikom mučenja, ciljano se slama ljudsko biće – um, tijelo i duh; ono ne prestaje kada čin mučenja završi. Zato je važno ispričati svoju priču.

U sudnici su tužitelji ispričali strašne priče o svojim iskustvima u Abu Ghraibu i posljedicama s kojima žive 20 godina kasnije.

Upoznali su sud sa vrstama mučenja i poniženja kojima ih je podvrgavalo kako vojno osoblje, tako i privatni izvođači. Govorili su o trajnom fizičkom bolu i povredama, poteškoćama u komunikaciji s porodicom, gubitku značajnih odnosa i problemima sa spavanjem zbog noćnih mora. Pričali su kako nisu mogli izdržati kontant oči u oči jedni s drugima – jednostavan ljudski čin gledanja i bivanja viđenim – usljed stida koji su osjećali zbog onog što im je učinjeno.

Al-Ejaili, novinar koji je sarađivao s Al Jazeerom, svjedočio je o tome koliko mu je značajno bilo ispričati svoju priču. „To je možda neki oblik terapije ili lijeka.“

Na sudu su general major (u penziji) Antonio Taguba i general major (u penziji) George Fay svjedočili o svojim istragama o mučenju u Abu Ghraibu. Istraga generala Tagube iz 2004. provedena je prije nego što su ikakve slike iz Abu Ghraiba bile dostupne javnosti i inicirala ju je vojska nakon istraga Međunarodnog komiteta Crvenog križa i Zapovjedništva za kriminalističke istrage vojske. General Taguba je utvrdio da su „incidenti sadističkog, očitog i obijesnog zločinačkog zlostavljanja bili naneseni nekolicini zatvorenika“ i da je „sistemsko i ilegalno zlostavljanje … namjerno činjeno“.

Izvještaj generala Faya, objavljen u avgustu 2004, utvrdio je da su tehnike mučenja na zatvorenicima uključivale upotrebu pasa, nagost, ponižavanje i fizičko zlostavljanje. U ovom izvještaju opisano je mučenje, uključujući „direktni fizički napad, kao što su udarci u glavu od kojih su zatvorenici gubili svijest, do seksualnog maltretiranja i učestvovanja u prisilnoj grupnoj masturbaciji“.

Zločini u Abu Ghraibu nisu izolovani

Istrage Faya i Tagube, kao i kasnija istraga Komiteta za oružane snage američkog Senata iz 2008, otkrile su da zločini u Abu Ghraibu nisu izolovani. Ovi užasi bili su dio politike torture „rata protiv terorizma“ Bushove administracije i odražavali su taktike odobrene od visokih zvaničnika, uključujući ministra odbrane Donalda Rumsfelda. Neke od praksi mučenja prensene su u Abu Ghraib iz Guantanama i Bagrama, vojne baze u Afganistana, gdje su zatvorenici također mučeni.

Izvještaji Tagube i Faya upućuju na upletenost osoblja CACI-ja u zlostavljanja, kao što je taktika „smekšavanja“ zatvorenika prije ispitivanja. Jedan od njih bio je Steve Stephanowicz, koji, prema internim e-mailovima kompanije CACI, predstavljenim na sudu, „nije bio pogodan za poziciju ispitivača“, jer „nije bio niti obučen niti kvalifikovan“. General Taguba je na sudu svjedočio da je Stephanowicz čak i njega pokušao „zastrašiti“ tokom istrage.

Uprkos tome, Stephanowicz je unaprijeđen unutar CACI-ja i plata mu je povećana za 48 posto – što je trend također vidljiv kod zaposlenika u Bushovoj administraciji koji su odobrili mučenje.

Fayev izvještaj spominje neimenovane članove osoblja CACI-ja koji su fizički napadali zatvorenike i dovodili ih u neodobrene stresne pozicije. Jedan se čak hvalio da je „obrijao zatvorenika i natjerao ga da nosi crveno žensko donje rublje“.

Abu Ghraib se razlikuje od Guantanamo i drugih tajnih CIA-inih zatvora po tome što je svijet vidio zločine koji su se tamo desili. A danas, svijet ponovo gleda kroz ovo suđenje, kroz priče preživjelih, šta je učinio SAD. Nijedan viši zvaničnik vlade niti vojni oficir nije odgovarao za zločine koje je počinio SAD. Nijedna žrtva nije dobila odštetu za štetu koja im je nanesena, a s kojom će živjeti do kraja života.

Ali, ovo suđenje nudi priliku da se ostvari neki nivo pravde. Osobe koje su preživjele mučenje imaju pravo na kompenzaciju, rehabilitaciju i odštetu, za što se nadam da će ova trojica ljudi sve dobiti. Iako nikada neće ostvariti potpunu pravdu koju zaslužuju, presuda u njihovu korist mogla bi im donijeti finansijsku nadoknadu kao i priznanje njihove patnje, te bi mogla učiniti javnim saučesništvo CACI-ja.

Borba za pravdu ne završava se s ovim slučajem. Mnogo je tog što tek treba napraviti.

Abu Ghraib i zatvor u Bagramu zvanično su zatvoreni 2014, ali Guantanamo je i dalje otvoren, sa 30 muškaraca u pritvoru na neodređeno vrijeme u uvjetima koji mogu predstavljati mučenje, prema podacima Ujedinjenih naroda. Napori da se on zatvori su zastali, uprkos iskazanoj namjeri trenutne američke administracije da to učini. Ipak, nastavljaju se napori da se zatvori ovaj zatvor i traži pravda i odšteta za žrtve američkog programa mučenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.