Crna Gora i evropsko energetsko tržište: Šta reforma donosi, a šta i dalje nedostaje

Iz Ministarstva poručuju da zatvaranje poglavlja ne predstavlja kraj procesa, već obavezu da građani i privreda u narednom periodu osjete konkretne rezultate reformi.

Ostaje i pitanje koliko će brzo najavljene investicije – od solarnih i vjetroelektrana do jačanja prijenosne mreže – biti realizirane u planiranim rokovima (Arben Celi / Reuters - ilustracija)

Crna Gora je trećeg septembra 2026. napravila jedan od najvažnijih koraka u dosadašnjim pregovorima s Evropskom unijom u oblasti energetike. Vlada je tog dana usvojila ažuriranu pregovaračku poziciju za Poglavlje 15 – Energetika, usaglašenu s Evropskom komisijom, čime su stvoreni uvjeti da to poglavlje bude privremeno zatvoreno na jednoj od narednih međuvladinih konferencija s EU-om. Službena odluka se očekuje 19. novembra u Briselu.

Za zemlju koja pregovore o ovom poglavlju vodi još od decembra 2015. godine, kada je ono i otvoreno, riječ je o simboličnom i praktičnom pomaku – ali i o podsjetniku da je pravi posao, prema riječima samih zvaničnika, tek pred njom.

Nastavite čitati

list of 4 itemsend of list

Šta je urađeno

Ministar energetike i rudarstva Admir Šahmanović ocijenio je da je Crna Gora ispunila gotovo sve obaveze koje je vode ka integraciji u energetsko tržište Evropske unije, ističući da je usvojen Nacionalni energetski i klimatski plan i da država sada raspolaže zakonodavnim okvirom usklađenim s najrazvijenijim evropskim zemljama.

Iz Ministarstva poručuju da zatvaranje poglavlja ne predstavlja kraj procesa, već obavezu da građani i privreda u narednom periodu osjete konkretne rezultate reformi – kroz sigurniji, moderniji energetski sistem spreman za nove investicije.

Sljedeći koraci, najavljeno je, odnose se na strateške rezerve naftnih derivata, integracije tržišta električne energije, razvoja obnovljivih izvora i unapređenja energetske efikasnosti.

Brojke iza priče

Državne energetske kompanije već provode investicijski ciklus koji se mjeri stotinama miliona eura:

  • Crnogorski elektroprenosni sistem (CGES) najavio je da će u narednih pet godina u modernizaciju mreže biti uloženo više od 200 miliona eura, uključujući kredit od 25 miliona eura Francuske razvojne agencije (AFD) za rekonstrukciju trafostanica Perućica i Pljevlja 2 te kredit od 15 miliona eura Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD) za unapređenje dalekovoda koji povezuje Crnu Goru s Bosnom i Hercegovinom i Albanijom.
  • Ukupni razvojni planovi Elektroprivrede Crne Gore (EPCG) dostižu, prema riječima predsjednika Odbora direktora Milutina Đukanovića, gotovo 4,1 milijardu eura.
  • CGES je do sada potpisao niz ugovora o priključenju obnovljivih izvora energije na prijenosnu mrežu – solarnih i vjetroelektrana ukupne snage koja premašuje 1.300 megavata, s investitorima iz Danske, Švicarske i regije.
  • EPCG je s kompanijom Masdar iz Ujedinjenih Arapskih Emirata pokrenuo zajedničko ulaganje u proizvodnju čiste energije, nastavljajući saradnju koja datira od 2018. godine.

Povezivanje s evropskim tržištem

Posebno mjesto u ovoj priči zauzima infrastrukturno povezivanje s Italijom, putem podmorskog kabla, uz najave o mogućem drugom kablu i udvostručavanju kapaciteta. Crnogorski operator tržišta električne energije (COTEE) postao je član evropskog udruženja berzi električne energije Europex, dok se domaća berza struje (BELEN) priprema za dalju integraciju u regionalno i evropsko tržište.

Direktor Sekretarijata Energetske zajednice Artur Lorkowski ocijenio je da Zapadni Balkan ima ogroman energetski potencijal, ali će uspjeh ovisiti o brzini reformi, spremnosti projekata i snažnijeg povezivanja tržišta – poruka koja jednako važi i za Crnu Goru koliko i za ostatak regije.

Šta ostaje otvoreno

Uprkos napretku koji ističu i domaći dužnosnici i predstavnici Evropske unije, dio izazova tek predstoji. Ranijih godina EPCG je, usljed remonta termoelektrane i nedostatka padavina za hidroelektrane, morao uvoziti velike količine struje po visokim cijenama, što je pokazalo koliko je sistem i dalje osjetljiv na vanjske faktore.

Puna integracija u jedinstveno evropsko tržište zahtijeva i dalji razvoj regulatornog okvira, jačanje kapaciteta Regulatorne agencije za energetiku (REGAGEN) kao i završetak niza infrastrukturnih projekata koji su tek u fazi ugovaranja.

Ostaje i pitanje koliko će brzo najavljene investicije – od solarnih i vjetroelektrana do jačanja prijenosne mreže – biti realizirane u planiranim rokovima, s obzirom na to da slični projekti u regiji često kasne zbog administrativnih i finansijskih prepreka.

Ekonomski analitičar i bivši član Odbora direktora EPCG-a Dejan Mijović upozorava da usklađivanje s evropskim zakonodavstvom samo po sebi ne garantuje da se krupne investicijske odluke donose na zdravim ekonomskim osnovama.

“Za svaki veliki projekat Vlada i Elektroprivreda Crne Gore morale bi da urade detaljne stručne analize”, kaže Mijović za Al Jazeeru, dodajući da se to kod ključnih projekata posljednjih godina jednostavno nije desilo: “Nažalost, nijesu”.

Kao primjer navodi takozvanu “ekološku rekonstrukciju” Termoelektrane Pljevlja — projekat u koji je uloženo oko 100 miliona eura, uz još toliko izgubljenog prihoda zbog zastoja pogona tokom radova i kaže kako ni to nije bilo dovoljno da postrojenje dobije punu dozvolu za rad.

“Projekat nije postigao cilj zbog kojeg je pokrenut – da se rad termoelektrane uskladi s evropskim pravilima i omogući njen dugoročni rad u punom kapacitetu.”

Postrojenje će, kaže, smjeti raditi svega oko 1.500 sati godišnje — otprilike dva mjeseca — što teško može biti u skladu s obavezujućim ciljem smanjenja emisija plinova s efektom staklene bašte od 55 posto do 2030. godine, pošto termoelektrana učestvuje s gotovo polovinom tih emisija.

Na pitanje mogu li se ugalj i puna integracija u evropsko tržište uopšte pomiriti, odgovor je jednostavan: “Naravno da to nije moguće.” Vlada sada traži prelazni aranžman s Briselom kojim bi rad produžila do 2030, za šta je potrebna saglasnost svih članica EU — a Mijović je pitanje odgovornosti za odluku o rekonstrukciji prijavio Specijalnom državnom tužilaštvu, koje slučaj još razmatra.

Odnosi s Hrvatskom i BiH

Slično pitanje otvara i projekt hidroelektrane Komarnica. Nakon protesta ekološke i stručne javnosti, kao i upozorenja evropskih partnera, vlasti su morale naručiti nezavisnu stručnu reviziju koja je, prema riječima Mijovića, ukazala na trajnu devastaciju kanjona i zaštićenog područja, ozbiljne geološke i seizmičke rizike i ekonomsku neopravdanost investicije od 200 do 300 miliona eura.

Uprkos tome, EPCG i dalje insistira na realizaciji projekta, što Mijovića navodi na oštro pitanje: “Ako se ovakvi nalazi zvanične stručne revizije mogu jednostavno zanemariti, onda se s pravom postavlja pitanje čemu uopšte služe strateške procjene i stručne revizije investicionih projekata”.

Mijović ukazuje i na jednu zanemarenu temu koja bi, prema njegovom mišljenju, mogla dobiti novi zamah upravo kroz evropske integracije: crnogorski udio u vodama Bilećkog jezera i rijeke Trebišnjice, koje se decenijama koriste za proizvodnju struje u hidroelektranama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a da Crna Gora za to ne dobija gotovo nikakvu naknadu — iako, prema procjenama angažovanih stručnjaka, doprinosi s gotovo 40 posto sliva i 24 posto zapremine akumulacije.

Formalni bilateralni razgovori s BiH godinama su blokirani, dok Hrvatska i BiH već imaju uspostavljen okvir za razgovore o Trebišnjici. Mijović smatra da Crna Gora treba sama zatražiti svoje mjesto za tim stolom, a ako poziv izostane — treba potražiti posredovanje EU: “EU ne treba da odlučuje kome koliko pripada, već da pomogne da se strane dovedu za isti sto, utvrde prava i obaveze i uspostavi ozbiljan trilateralni okvir za upravljanje ovim slivom.”

Naš sagovornik upozorava da bi troškove eventualno loše isplaniranih investicija na kraju snosili građani.

“Taj trošak, međutim, ne mora biti direktno vidljiv kroz veću cijenu električne energije”, objašnjava, već se može pojaviti kroz gubitke, dodatno zaduživanje EPCG-a i državnu pomoć kompaniji, koja se, kako tvrdi, godinama koristi i za socijalnu i stranačku politiku — od masovnog zapošljavanja do vještački niskih cijena struje.

Poseban problem vidi u tome što se odgovornost menadžmenta ne vezuje za rezultate: “Menadžment EPCG se praktično stalno nagrađuje, nezavisno od stvarnih poslovnih rezultata i posljedica odluka koje donosi.” Zakon o privrednim društvima, podsjeća, predviđa ličnu odgovornost članova odbora direktora za štetu nastalu nesavjesnim odlukama — ali, kako zaključuje, “tek kada se ta odgovornost u Crnoj Gori zaista počne primjenjivati, moći ćemo govoriti da se Crna Gora istinski reformiše kao evropska država.”

Ostaje, dakle, otvoreno pitanje koliko će brzo najavljene investicije — od solarnih i vjetroelektrana do jačanja prenosne mreže — biti realizirane u planiranim rokovima i koliko će formalno zatvaranje pregovaračkog poglavlja zaista promijeniti način na koji se u Crnoj Gori odlučuje o javnom novcu u energetici.

Izvor: Al Jazeera

Reklama